ZATVORENI USAMLJENIK ILI NEŽNI ČUDAK – KO JE BIO IVO ANDRIĆ?: Intimna sećanja prijatelja, pisaca, kućne pomoćnice na nobelovca
Ivo Andrić je bio strog i zahtevan čovek, ali pravičan. Od svoje kućne pomoćnice tražio je da se pridržava pravila, a i samog sebe podvrgavao je disciplini. Ručak je služen u 13 sati, uz obaveznu supu i povrće. Voleo je jagnjetinu i nemasno svinjsko meso. Posle jela bi odmarao, pa odlazio u šetnju.
Ne bi nikad legao pre ponoći jer je uveče pisao, a onda je glasno čitao tekstove na kojima je radio. Tada bi se njegova tašta Zorka i kućna pomoćnica Milosava Puzić zatvarale da mu ne smetaju. Iako bi ga Milosava ponekad slušala iz devojačke sobice, nikada sama nije pročitala nijednu njegovu knjigu.
Andrića su nekoliko puta odžeparili u šetnji. Kasnije, kad shvate da su pokrali nobelovca, dokumenta ili novčanik ostavili bi na pragu njegovog stana.
Mnogo knjiga poklanjao je studentima i s vremena na vreme sređivao bi biblioteku i izdvajao naslove za Sarajevo, Višegrad, Travnik…
Milosavina, kao i sećanja Andrićevih školskih drugova, bliskih prijatelja, pisaca, slikara i drugih, objavljena su u knjizi “Ko je bio Ivo Andrić”, u izboru Žanet Đukić Perišić i izdanju Akademske knjige.
Kroz crtice, nalik starinskim fotografijama, oivičenim belim, nazubljenim, kartonskim ramom, dobijamo priliku da upoznamo Andrića privatno i zavirimo u njegov dom.
Put nas vodi i u hodnik zgrade, u Prizrenskoj ulici, u kojoj je živeo pre i za vreme rata, u dve isposničke sobe sa metalnim, gotovo vojničkim krevetom, u stanu prijatelja, advokata Milenkovića.
Tu će ga sresti pred sam kraj rata tadašnji svršeni sarajevski gimnazijalac, kasnije poznati novinar Miroslav Miro Radojčić. On se zatekao u Brankovoj ulici usred pucnjave, pa kad je video nemački vod pod šlemovima kako juri iz pravca Terazija, uleteo je kroz prva vrata, u kuću preko puta “Zlatnog burenceta”. Stanari su se zbijali u podrumu, dok je mladić hrlio ka vrhu, gonjen znatiželjom da vidi šta se napolju dešava. Na trećem ili četvrtom spratu zatekao je nadrealnu scenu: usred gruvanja bombi i pucnjave, čovek srednjih godina, ogrnut mantilom, sa šeširom i naočarima, mirno je sedeo za stolom koji je izneo ispred vrata i čitao knjigu – “Kolombu” Prospera Merimea. Razmenili su nekoliko rečenica i neobični čitalac uljudno se predstavio: “Andrić. Ivo Andrić.” Dvadesetogodišnji Radojčić bio je zatečen. “Most na Žepi” bila je njegova voljena pripovetka zbog čije je analize posebno pohvaljen u školi. Dugo su posle pričali o pripadnicima Mlade Bosne, literaturi, Radojčićevim profesorima, koje je Andrić sve listom poznavao… A okolo su gruvale eksplozije, ne remeteći dvojicu ljudi u svom svetu, na vrhu stepeništa.
Na Andrića su se u knjizi osvrnuli i Miloš Crnjanski, Meša Selimović, Desanka Maksimović, Branko Ćopić, Dragoslav Mihailović, Dobrica Ćosić, Milovan Đilas, Jovan Ćirilov, Mira Stupica, slikarka Bela Pavlović, venčana kuma Julijana Vučo, pesnik i pisac Radovan Zogović, koji mu je pomogao da dobije stan na današnjem Andrićevom vencu, gde će nobelovac živeti sa suprugom Milicom i taštom Zorkom do smrti…
Crnjanski je Andrića smatrao srećnim čovekom, koji je uvek imao lepu karijeru, lepe žene i dobre prihode, dok ga je Selimović video kao nepraktičnog, gotovo bespomoćnog, kao osobu o kojoj bi neko uvek trebalo da se brine. Voleo je Andrić da putuje, ali bi, kaže Meša, već u ponedeljak strepeo kako će se spakovati za put, u petak. Bio je zatvoren i retko pokazivao osećanja, a situacije je često objašnjavao kroz pričanje anegdota o Bosni.
Slikar, pisac i novinar Zuko Džumhur, na Andrićev zahtev, crtao ga je dok je ovaj živeo u Prizrenskoj. Tad je nobelovac Džumhuru opisivao školske dane u Sarajevu i poverio mu da je na njega, kao na bolešljivog i neuhranjenog đaka četvrtog razreda gimnazije, najveći uticaj imao jedan od ideologa Mlade Bosne – Dimitrije Mitrinović. Šetajući sarajevskim sokacima i obalom Miljacke, Mitrinović je mladom Ivi otkrio slovenačke pisce, pa je ovaj počeo da uči jezik i prevodi ih.
Možda najdirljivije jeste sećanje Andrićevog školskog druga Miće Branisavljevića. Branisavljević navodi sve likove i mesta koje je pisac “pozajmio” iz stvarnog života i naselio ih u večnost – u roman “Na Drini ćuprija”. Tako se jednospratni zidani Lotikin hotel”Višegrad” nalazio preko puta radnje njegovog oca Pavla Branisavljevića. Tamo su igrali tablanet. Udovica Lotika izdržavala je od prihoda mnogobrojnu porodicu u Beču, Galiciji, Višegradu… U to doba bio je živ i Alihodža sa rascepljenim jednim uhom, a u mehani “Manguraš” pravi Ćorkan uveseljavao je višegradske gazde. Kao sene pred očima prolaze i Ciganin Huso Kokošar, majstor Petar, zidar, žandarmerijski narednik Danilo Repac…
Svi su zaista postojali, osim jednog imena – dobrog đaka Tome Galusa. U ovom knjiškom liku kriju se sve osobine i misli mladog Ive Andrića, pa je pisac na ovaj način diskretno naslikao sebe, baš kao stari majstori, u uglu remek-dela.
Pratite nas na Instagramu
@mercator
Error: API requests are being delayed. New posts will not be retrieved for at least 5 minutes.
There may be an issue with the Instagram access token that you are using. Your server might also be unable to connect to Instagram at this time.
Click here to troubleshoot.