ZATVORENI USAMLJENIK ILI NEŽNI ČUDAK – KO JE BIO IVO ANDRIĆ?: Intimna sećanja prijatelja, pisaca, kućne pomoćnice na nobelovca

Ivo Andrić je bio strog i zahtevan čovek, ali pravičan. Od svoje kućne pomoćnice tražio je da se pridržava pravila, a i samog sebe podvrgavao je disciplini. Ručak je služen u 13 sati, uz obaveznu supu i povrće. Voleo je jagnjetinu i nemasno svinjsko meso. Posle jela bi odmarao, pa odlazio u šetnju.

Ne bi nikad legao pre ponoći jer je uveče pisao, a onda je glasno čitao tekstove na kojima je radio. Tada bi se njegova tašta Zorka i kućna pomoćnica Milosava Puzić zatvarale da mu ne smetaju. Iako bi ga Milosava ponekad slušala iz devojačke sobice, nikada sama nije pročitala nijednu njegovu knjigu.

Andrića su nekoliko puta odžeparili u šetnji. Kasnije, kad shvate da su pokrali nobelovca, dokumenta ili novčanik ostavili bi na pragu njegovog stana.

Mnogo knjiga poklanjao je studentima i s vremena na vreme sređivao bi biblioteku i izdvajao naslove za Sarajevo, Višegrad, Travnik…

Milosavina, kao i sećanja Andrićevih školskih drugova, bliskih prijatelja, pisaca, slikara i drugih, objavljena su u knjizi “Ko je bio Ivo Andrić”, u izboru Žanet Đukić Perišić i izdanju Akademske knjige.

Kroz crtice, nalik starinskim fotografijama, oivičenim belim, nazubljenim, kartonskim ramom, dobijamo priliku da upoznamo Andrića privatno i zavirimo u njegov dom.

Put nas vodi i u hodnik zgrade, u Prizrenskoj ulici, u kojoj je živeo pre i za vreme rata, u dve isposničke sobe sa metalnim, gotovo vojničkim krevetom, u stanu prijatelja, advokata Milenkovića.

Tu će ga sresti pred sam kraj rata tadašnji svršeni sarajevski gimnazijalac, kasnije poznati novinar Miroslav Miro Radojčić. On se zatekao u Brankovoj ulici usred pucnjave, pa kad je video nemački vod pod šlemovima kako juri iz pravca Terazija, uleteo je kroz prva vrata, u kuću preko puta “Zlatnog burenceta”. Stanari su se zbijali u podrumu, dok je mladić hrlio ka vrhu, gonjen znatiželjom da vidi šta se napolju dešava. Na trećem ili četvrtom spratu zatekao je nadrealnu scenu: usred gruvanja bombi i pucnjave, čovek srednjih godina, ogrnut mantilom, sa šeširom i naočarima, mirno je sedeo za stolom koji je izneo ispred vrata i čitao knjigu – “Kolombu” Prospera Merimea. Razmenili su nekoliko rečenica i neobični čitalac uljudno se predstavio: “Andrić. Ivo Andrić.” Dvadesetogodišnji Radojčić bio je zatečen. “Most na Žepi” bila je njegova voljena pripovetka zbog čije je analize posebno pohvaljen u školi. Dugo su posle pričali o pripadnicima Mlade Bosne, literaturi, Radojčićevim profesorima, koje je Andrić sve listom poznavao… A okolo su gruvale eksplozije, ne remeteći dvojicu ljudi u svom svetu, na vrhu stepeništa.

Na Andrića su se u knjizi osvrnuli i Miloš Crnjanski, Meša Selimović, Desanka Maksimović, Branko Ćopić, Dragoslav Mihailović, Dobrica Ćosić, Milovan Đilas, Jovan Ćirilov, Mira Stupica, slikarka Bela Pavlović, venčana kuma Julijana Vučo, pesnik i pisac Radovan Zogović, koji mu je pomogao da dobije stan na današnjem Andrićevom vencu, gde će nobelovac živeti sa suprugom Milicom i taštom Zorkom do smrti…

Crnjanski je Andrića smatrao srećnim čovekom, koji je uvek imao lepu karijeru, lepe žene i dobre prihode, dok ga je Selimović video kao nepraktičnog, gotovo bespomoćnog, kao osobu o kojoj bi neko uvek trebalo da se brine. Voleo je Andrić da putuje, ali bi, kaže Meša, već u ponedeljak strepeo kako će se spakovati za put, u petak. Bio je zatvoren i retko pokazivao osećanja, a situacije je često objašnjavao kroz pričanje anegdota o Bosni.

Slikar, pisac i novinar Zuko Džumhur, na Andrićev zahtev, crtao ga je dok je ovaj živeo u Prizrenskoj. Tad je nobelovac Džumhuru opisivao školske dane u Sarajevu i poverio mu da je na njega, kao na bolešljivog i neuhranjenog đaka četvrtog razreda gimnazije, najveći uticaj imao jedan od ideologa Mlade Bosne – Dimitrije Mitrinović. Šetajući sarajevskim sokacima i obalom Miljacke, Mitrinović je mladom Ivi otkrio slovenačke pisce, pa je ovaj počeo da uči jezik i prevodi ih.

Možda najdirljivije jeste sećanje Andrićevog školskog druga Miće Branisavljevića. Branisavljević navodi sve likove i mesta koje je pisac “pozajmio” iz stvarnog života i naselio ih u večnost – u roman “Na Drini ćuprija”. Tako se jednospratni zidani Lotikin hotel”Višegrad” nalazio preko puta radnje njegovog oca Pavla Branisavljevića. Tamo su igrali tablanet. Udovica Lotika izdržavala je od prihoda mnogobrojnu porodicu u Beču, Galiciji, Višegradu… U to doba bio je živ i Alihodža sa rascepljenim jednim uhom, a u mehani “Manguraš” pravi Ćorkan uveseljavao je višegradske gazde. Kao sene pred očima prolaze i Ciganin Huso Kokošar, majstor Petar, zidar, žandarmerijski narednik Danilo Repac…

Svi su zaista postojali, osim jednog imena – dobrog đaka Tome Galusa. U ovom knjiškom liku kriju se sve osobine i misli mladog Ive Andrića, pa je pisac na ovaj način diskretno naslikao sebe, baš kao stari majstori, u uglu remek-dela.