MILEVINA TEORIJA TUGE: Tri knjige o životu slavnog para fizičara, Mileve i Alberta Ajnštajna, i njihovog sina

” Ljudi poput nas, koji veruju u fiziku, znaju da je razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti samo iluzija, koliko god bila uporna.”

Ovo je samo jedna u nizu briljantnih misli genijalnog fizičara Alberta Ajnštajna, iz pisma porodici Mikela Besoa, na koje nas je podsetila italijanska fizičarka i spisateljica Gabriela Greison u knjizi “Ajnštajn i ja”. Knjiga je pisana u prvom licu, iz ugla Mileve Marić, prve Ajnštajnove supruge.

O njenom životu i odnosu sa Ajnštajnom govori i knjiga ” Mileva Einstein: Teorija tuge” Slavenke Drakulić, a o tragičnoj sudbini njihovog mlađeg sina – “Slučaj Eduard Ajnštajn” Lorana Seksika.

„Ti ćeš se pobrinuti za čistoću moje odjeće, rublja i posteljine, da redovno dobivam tri obroka u svoju sobu… od mene nećeš očekivati intimnosti niti ćeš mi prigovarati na bilo koji način.“ Ovo su samo neki od zahteva koje slavni nobelovac upućuje Milevi posle jedanaest godina braka i nekoliko godina užasnih svađa, a koje Drakulić citira. Grubo i naredbodavno obraća se ženi koju je zavoleo na fakultetu, koja je sa njim studirala teorijsku fiziku i bila mu dugo najbliža saradnica, ženi koju je oženio uprkos tome što je hramala, što je bila iz pravoslavne novosadske porodice i što se nije dopala njegovoj rigidnoj i autoritativnoj majci. Povređena, Mileva napušta muža i sa decom se vraća u Cirih, gde se bori sa finansijskim teškoćama, usamljenošću, depresijom, Eduardovom šizofrenijom i sopstvenim nezadovoljstvom jer je njena naučna karijera stala. Do kraja života Mileva će isključivo i jedina brinuti o mlađem sinu, kog je morala da smesti u sanatorijum. Držaće časove da bi Hans i on mogli da prežive. Patiće zbog tog mladića koji je imao očevu genijalnost i već sa šest godina čitao Šekspira, a ubrzo i Kanta, Šopenhauera i Platona. Zbog zaljubljenika u psihijatriju i posebno rad Sigmunda Frojda, zbog čega je studirao medicinu sve dok nije, 1932. godine, hospitalizovan u psihijatrijskoj klinici u Švajcarskoj.

Kroz sve tri knjige mi saznajemo detalje o životu Mileve, Alberta i njihovog najmlađeg deteta.

Pre Eduarda rodio se Hans, a pre Hansa njihova vanbračna kćerka Lizerl (Ljubica), kojoj se gubi svaki trag kada je, kao sasvim mala, obolela od šarlaha, u Novom Sadu.

Da li je Ajnštajn bio genijalni naučnik, a užasan otac i još gori muž? Da li je voleo svoje sinove? Da li su Mileva i on u brak uleteli nespremni, kao vrlo mladi i je li taj i takav brak uopšte mogao da opstane? Da li je zloupotrebio Milevu? Da li je bio u stanju da brine o porodici, kada je u mislima svetlosnim godinama bio daleko, u nekim drugim dimenzijama? Da li bi čovečanstvo ostalo uskraćeno za genija da je shvatio Milevino nezadovoljstvo potcenjenim položajem, svedenim samo na uloge domaćice i majke, iako su njena inteligencija, znanje, hrabrost i trud daleko prevazilazili sudbinu koju joj je zajednica namenila?!

Da li je Albert Ajnštajn glavni krivac za bolest svog sina, depresiju supruge i raspad porodice i koliku ulogu u svemu tome igra tadašnje konzervativno, patrijarhalno društvo, koje na polju nauke nezaustavljivo juri u budućnost, a na društvenom polju hrli u mrak, nacizam, logore i Holokaust?

O svim ovim pitanjima autori tri navedene knjige imaju različita mišljenja, ali nijedan nije ravnodušan prema sudbini Mileve Marić.

“Ajnštajn i ja” izdala je Akademska knjiga, “Slučaj Eduard Ajnštajn” Karpos Books, a “Teoriju tuge” Laguna.